U srijedu, 2. svibnja 2018., oko 13.30 šest zvona mostarske katedrale pozdravila su svojim skladnim zvucima dolazak posmrtnih ostataka biskupa Pavla Žanića, koji su preneseni iz obiteljske grobnice iz Kaštel Novoga.

Pratitelji iz Mostara i glavni organizatori prijenosa bili su don Željko Majić, generalni vikar, i don Ante Luburić, kancelar – dugogodišnji tajnik biskupa Žanića, piše Crkva na kamenu.

Na ispraćaj su se okupili članovi obitelji biskupa Pavla, nećaci i nećakinje, te daljnja rodbina, prijatelji i poznanici.

Msgr. Marin Barišić, splitsko-makarski nadbiskup, došao je sa svojim generalnim vikarom msgr. Mirom Vidovićem i tajnikom don Gabrijelom Kamberom.

Pridružio se i don Luka Vuco, umirovljenik, koji je kao župnik u Kaštel Novom, stavio dio župne kuće na raspolaganje biskupu Pavlu i njegovoj sestri Jerki 1993. godine.

Nadbiskup je Marin oko 10.00 sati obavio obred ispraćaja uputivši nazočnima pozdrav a zahvalu Bogu za dar života, rada, žrtve i primjera koji je dao u biskupu Pavi, hrabru i vjernu pastiru Crkve u Hercegovini. Pozdravlja odluku da se biskupovi zemni ostatci prenesu i počivaju u njegovoj katedrali.

Don Željko je zahvalio svima, napose nadbiskupu Marinu za njegov dolazak, molitvu i upućenu riječ.

Sve je prisutne pozvao da 21. svibnja tekućega dođu u Mostar, na svetkovinu Marije Majke Crkve, kada će se svečanom Misom zaključiti “Godina biskupa Pavla Žanića” i predstaviti Zbornik njemu u čast.

Na ulasku u Katedralnu kriptu sv. Josipa zemne ostatke biskupa Pavla, svoga predšasnika, dočekao je s molitvom biskup Ratko sa svećenicima i časnim sestrama iz katedralne crkve. Mrtvački je sanduk postavljen pred oltar u kripti sv. Josipa. U 16.00 sati skupilo se oko 25 dijecezanskih svećenika i više sestara raznih kongregacija.

U homiliji biskup je govorio o Sedam Isusovih poruka s kalvarijskoga križa: Tri su upućene Ocu nebeskomu, Dvije se odnose na Isusa, Jedna na Majku i učenika, Jedna na raskajana razbojnika.

Gospodin Isus gleda one koji su ga uzdigli na križ i moli svoga Oca beskrajne ljubavi: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine“(Lk 23,34). Te objaviteljske riječi ne odnose se samo na one koji su toga dana poduzeli zločinački pilatovsko-herodovsko-kajfinski pothvat protiv Gospodina slave, nego i na sve grješno čovječanstvo. Isus je zato došao na svijet da pokaže Očevo milosrđe ljudima. O, da bismo svi bili dostojni toga Očeva milosrđa!
Isus na križu kao čovjek s ljudskom naravi osjeća pravu napuštenost, ispražnjenost. Zato onaj duboki uzdah: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio“ (Mt 27,46). Nije to samo ponavljanje starozavjetnoga psalma (22,1), nego pravi doživljaj dna ljudske naravi. Ali vjekovječni Sin ne umanjuje nimalo sinovskoga povjerenja u vjekovječnog Oca.
Kako se približava svršetak ovoga života, Isus očituje srdačno sinovsko predanje Ocu: „Oče, u ruke tvoje predajem Duh svoj“(Lk 23,46). Ovaj Isusov uzdah mi svećenici, redovnici i redovnice ponavljamo svaki dan u povečerju. Kao da predajemo duh svoj Gospodinu da kod njega prenoći pa nam ga ujutro vrati! Daj, Bože, da bismo ga svi s punim povjerenjem i predanjem izgovorili i u predvečerje svoga života!
U mukama Isus iznemogao vapije s križa: „Žedan sam“ (Iv 19,28.) Raspeti doista trpi fizičku žeđu, ali kudikamo više onu duhovnu žeđu, koja se odnosi na spasenje naših duša. Gospodin žeđa za našom ljubavlju, za odgovorom na njegovu ljubav.
Prije nego će predati duh svoj, Isus izgovara riječ „Dovršeno je“ (Iv 19,30). Došao je izvršiti volju Očevu, i sada na svršetku kaže: „Djelo je dovršeno! Oče, sve sam izvršio što si mi zapovjedio.” To je smisao i našega ovozemnoga života i u odnosu na vječnost.
Poruka Umirućega s križa upućena je njegovoj Majci i učeniku kojega je volio: „Ženo, evo ti sina! Sinko, evo ti majke!“ (Iv 19,26). Marija je pod križem nova Eva. Ivan je pod križem predstavnik ljudskoga roda, pa je preko njega Isus svima nama dao Mariju za duhovnu Majku. Duhovna je Majka kudikamo jača od fizičke pod riječi Gospodnjoj.
Desni razbojnik u određenu trenutku javno priznaje Isusovu svetost i svoju grješnost i moli Spasitelja: „Sjeti me se, kada dođeš u kraljevstvo svoje“. Gospodin mu odmah odgovara: „Danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Lk 23,43). Isus je počeo moleći Oca da oprosti svima koji griješe ne znajući što čine, i evo na svršetku na konkretnu primjeru pokazuje kako se prašta zloglasnu razbojniku koji traži samo spomen u kraljevstvu nebeskom. Isus ga proglašava svetim za života. Zločinac pa svetac! Eto to je ljudsko obraćenje. To je božansko Otkupljenje.

Biskup je na kraju iznio crkvene razloge prijenosa posmrtnih ostataka biskupa Pavla iz Kaštel Novoga u Mostar.

''O Stoljetnici rođenja biskupa Žanića, na spomendan sv. Atanazija, biskupa i crkvenoga naučitelja, 2. svibnja 2018. prenesene su kosti nekadašnjega mostarsko-duvanjskog ordinarija iz obiteljske grobnice iz Kaštel Novoga u katedralnu kriptu sv. Josipa u Mostaru.

Prema crkvenom običaju i kanonu 1178 postupak s obzirom na ukop pokojnoga biskupa posljednje mu biskupije jest ovaj: „Neka se sprovod dijecezanskog biskupa obavi u njegovoj stolnoj crkvi, osim ako je sam izabrao drugu crkvu.“ Kanonski je bilo da biskup Pavao bude pokopan u ovoj katedralnoj kripti, pogotovo što je i sam uvelike sudjelovao u gradnji ove katedrale. Ali se od općega kanona više poštuje biskupova osobna pisana oporuka da bude pokopan u drugoj crkvi, neovisno o katedrali. Bilo bi normalno da je biskup Pavao oporučno ostavio da bude pokopan doista u drugoj crkvi, na primjer u župnoj crkvi sv. Petra, gdje je bio kršten, u Kaštel Novom 2000. godine. Ali nije.

Biskupova usmena želja, izražena pred nekim svećenicima u nekoj prigodi, – u pisanoj Oporuci iz 1985. o tome nema ništa – preporučivala je da bude pokopan u obiteljskoj grobnici u Kaštel Novom. Kao njegov nasljednik tu sam želju tako poštovao da sam to stavio i u njegovu Osmrtnicu. Jednostavno se htjela poštovati njegova usmena želja.

Možda je još jača usmena želja da se pokojni biskup Pavao pokopa u Kaštel Novomu bila njegove vjerne sestre Jerke (rođ. 1913.), koja ga je pratila 52 godine kao svećenika i biskupa, od 1941. do 1993., koja je sigurno željela pohađati njegov grob u Kaštel Novom i moliti se za bratovu dušu i koja ga je nadživjela osam godina.

Nakon Jerkine smrti, preminula 26. travnja 2008., počelo se, prije više vremena, razmišljati i razgovarati s njegovom širom obitelji o eventualnom prijenosu njegovih posmrtnih ostataka u Mostar. Kada se uvidjelo da nema primjedaba od strane obitelji, da je crkveni pisani kanon o biskupovu pokopu u katedralu stabilniji od njegove obične usmene želje, trenutačno izražene, da ni više vlasti ne bi imala nikakvih primjedaba, odlučeno je da se pristupi konkretnu prijenosu u povodu Stoljetnice njegova rođenja, 2018.

Više nas je crkvenih razloga potaknulo na ovaj čin:

''Biskup je Pavao, nakon biskupskoga ređenja, na današnji dan – 2. svibnja 1971., u sve vrijeme svoje biskupske službe, i koadjutorske i ordinarijske do Papina prihvaćanja njegova odreknuća, 24. srpnja 1993., bitno vezan uz Mostar, uz gradnju ove katedrale i uza službu u ovoj katedralnoj crkvi.

Biskup je Pavao u ovoj Mostarsko-duvanjskoj biskupiji pune 22 godine djelovao, a 12 godina u katedrali propovijedao, svete sakramente dijelio i župnike i kapelane ovdje postavljao. Njemu i nakon smrti po svim pravima i pravilima pripada mjesto u biskupskoj grobnici u kripti ove katedrale koja je stolna crkva ove i njegove dijeceze.

Biskup je Pavao svojski, nesebično i požrtvovno rješavao sve biskupijske probleme, među kojima na prvom mjestu: „hercegovački slučaj“, otkako je počeo djelovati kao koadjutor, 1971., i „međugorski fenomen“, otkako je postao ordinarijem, odnosno od same “pojave” Međugorja, 1981. Stoga njemu pripada i biskupska grobnica u ovoj kripti mostarske stolnice.

Biskup se Pavao, rješavajući spomenute probleme sa svojim ordinarijem biskupom Petrom i s najvjernijim suradnikom svećenikom don Markom potom kotorskim biskupom, najviše vodio svojim mladomisničkim geslom: „U vjeri, nadi i ljubavi“, odnosno svojim mladobiskupskim istim geslom izraženim na latinskom jeziku: In fide, spe et caritate. Stoga mu s pravom pripada mjesto u ovoj kripti sv. Josipa, zaštitnika Mostarsko-duvanjske biskupije, uz biskupe Petra i Marka. Dao Bog da vjernici ovdje nalaze potrebnu snagu vjere, ufanje i ljubavi u svome životu.

Biskup se Pavao i u rješavanju tih i svih drugih sporova kao i u svemu pastoralnom – naučiteljskom, posvetiteljskom i upraviteljskom pogledu – nastojao pridržavati u najvišem stupnju stožernih kršćanskih krjeposti: razboritosti, pravednosti, jakosti i umjerenosti. Nema cjenjenijih kvaliteta za jednoga kršćanina, pogotovo za biskupa.

Tematski radovi dijecezanskih svećenika – Ž. Majića, B. Goluže, I. Drmića, I. Puljića, A. Komadine, A. Luburića, A. Pavlovića, K. Puljića, I. Štironje, M. Krešića, M. Šutala, I. Turudića – kao i prof. mr. Antona Šarca, objavljeni u posebnim Prilozima Crkve na kamenu od lipnja 2017. do svibnja 2018. pokazali su da je biskup Žanić na svim područjima u Crkvi i u društvu, talentirani crkveni strateg i revan širitelj i učvrstitelj Kraljevstva Božjega na području koje mu je Apostolska Stolica povjerila.

Istina mu je Kristova bila vrhovno načelo. Istina izražena u Kristovoj ljubavi. Istina Kristova za koju se u svakome trenutku bio spreman ne samo boriti metodom dijaloga, nego i žrtvovati svjedočanstvom svoga života.

Nije on bio u obrani Istine o Presvetom Trojstvu – Ocu, Sinu i Duhu Svetomu, o Mariji Bogorodici, o Crkvi Kristovoj, o Svetoj Stolici fizički mučen i na križ razapinjan. I u tom pogledu nema mučeničkih obilježja. Ali može se reći da gotovo nije bilo klevete i laži, smutnje i škandala koji mu nije pripisivan, počevši od nedokazivih prijestupa na moralnom području do još manje dokazivijega suradništva s bezbožnom komunističkom Udbom, kao, na primjer, prošle godine u besramnu filmu.

I iz spomenutih objavljenih Priloga, a još više iz drugoga Žanićeva Zbornika „U vjeri, nadi i ljubavi“, koji uskoro izlazi iz tiska, pokazuje se Žanićevo lice sjajno ko podnevno sunce, kao i Lice Crkve koje je on kao svećenik i biskup predstavljao. Upravo u onome u čemu je napadan i potvaran može biti uzorom onima koji su na njega sasipali drvlje i kamenje.

Nakon biskupova pokopa u Kaštel Novom, kada smo svakoga 11. siječnja u ovih osamnaest godina obilježavali njegov smrtovdan u ovoj katedrali – kao da nam je uvijek nešto bitno nedostajalo. Od danas nam to ne će više nedostajati. Ovdje počivaju biskupovi posmrtni ostatci, koji će se o uskrsnuću mrtvih preobraziti i povezati s njegovom besmrtnom dušom.

I ne treba se čuditi ako se jednoga dana, uz odobrenje Svete Stolice, otvori dijecezanski proces o bogoobličnim, stožernim i drugim moralnim krjepostima ovoga vjernoga i vrijednoga biskupa Katoličke Crkve i službenika Božjega''.